Stiže nam Texas

Obratimo pažnju i na klimu u Dallasu. Suptropska je s vrlo vrućim i vlažnim ljetima. Toplinski valovi su intenzivni i dugotrajni i obično se podudaraju s jakom sušom. U srpnju i kolovozu prosječna temperatura je oko 36 stupnjeva Celzijevih, a prosječna noćna temperatura čak 25 stupnjeva. Ljeti se barem nekoliko puta bilježe temperature iznad 38 stupnjeva.

Jesen je u Dallasu ugodno topla sve do početka prosinca. Zimi je temperatura zraka rijetko kada ispod -1, a najhladniji zimski mjesec, siječanj, prilično je blag s prosječnom najvišom temperaturom od 14,3 stupnja Celzija i najnižom od 3,3 stupnja. Proljeća su ondje razdoblja velikih oluja kada se hladne fronte sa sjevera sudaraju s toplim, vlažnim zrakom koji struji iz Meksičkog zaljeva. Susret dviju fronti rezultira jakim olujnim nevremenima s bujicama kiše, tučom, a ponekad i tornadima.

Zagreb, Texas

Zašto ovo pišem? Jer je prije sedam godina, u srpnju 2019. švicarski Institut za tehnologiju Sveučilišta tehnologije, znanosti i menadžmenta iz Züricha (s kojeg je potekao čak 31 nobelovac) objavilo studiju o tome kako će svijet suočen s klimatskim promjenama izgledati 2050. godine. Među ostalim, skupina znanstvenika predvođena britanskim ekologom Tomom Crowtherom došla je do zaključka da će do 2050. godine ljeto u Europi u prosjeku biti toplije za 3,5 stupnjeva, a zima za 4,7 stupnjeva. Svoju su studiju temeljili na analizi 520 gradova diljem svijeta projicirajući kakvu će koji imati klimu do 2050. godine i s kojim bi se gradom u sadašnjosti ta klima mogla usporediti.

Pa je, eto, studija pokazala da bi Zagreb za 31 godinu (sada su to već "samo" 24) trebao biti parnjak Dallasu i njegovoj gore opisanoj suptropskoj klimi.

Prema istim projekcijama, London bi tada klimatski bio kakva je Barcelona sada, Beč bi bio kao Skoplje, a Stockholm kao Beč gdje je nekidan izmjereno povijesno najviših 40,8 stupnjeva Celzijevih.

Ako je Zagreb na putu biti poput Dallasa, sjetimo se kako je uoči utakmice Hrvatske i Engleske 17. lipnja na tamošnjem, srećom natkrivenom i klimatiziranom stadionu AT&T, bilo isticano da je taj grad među klimatski najkritičnijim domaćinima Svjetskog prvenstva i da najviša dnevna temperatura ljeti ondje rijetko bude ispod 35 stupnjeva.

Kalabrija, Andaluzija, Albanija

Ima i nekih novijih studija od ove. Prije dvije godine profesor ekologije s američkog Sveučilišta Maryland Matthew Fitzpatrick, koristeći podatke Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), usporedio je čak 40.581 lokaciju diljem svijeta kako bi dobio projekciju očekivane klime svih tih područja do 2080. godine.

Tamo stoji da bi Zagreb tada trebao klimatski sličiti današnjem jugu Italije, konkretno - Kalabriji, srednja Dalmacija španjolskoj Andaluziji, a jug Hrvatske ne tako udaljenom jugu Albanije. Za Zagreb se u toj analizi projicira da će ljeti najviša prosječna temperatura biti čak 7,2 stupnjeva veća nego sada, što bi bilo oko 34 stupnja. Dočim bi prosječna zimska temperatura bila 4,9 stupnjeva viša od sadašnje koja se kreće između -1 i 3 stupnja.

Ovaj drugi scenarij donekle zvuči bolje jer je projiciran dalje u budućnost. Onaj prvi, koji bi se u ovim krajevima trebao ostvariti za 24 godine, dok će većina vas koji ovo čitate još biti živa, izaziva veću zabrinutost jer već kuca na vrata.

Naravno, ako se obistini. No klimatolozi, koji pušu i na hladno i na vruće, već su nas naučili kako i najgore scenarije valja uzeti u obzir.

Kao pakao

Pa kažu tako klimatolozi kako se klimatske promjene, skupa s globalnim zagrijavanjem, ubrzavaju dok Čovjek - najodgovorniji za to ubrzanje - sporo i tromo radi na tome da ih uspori i ublaži.

Uostalom, deset najtoplijih godina na Zemlji u povijesti mjerenja temperatura, bilo je deset proteklih. I svaka nova se nadovezuje na taj niz. Nije slučajno da se sve češće i posvuda citira zloguka tvrdnja kako će "ovo ljeto biti najhladnije do kraja naših života".

Dugo sam pamtio najnepodnošljiviju vrućinu koju sam (dotad) osjetio: kolovoški dan 2008. godine kada su preda mnom se otvorila pomična vrata zračne luke Eleftherios Venizelos u Ateni. Iz ugodno rashlađenog prostora aerodromske zgrade iskoračio sam u prostor gdje me istog trena udarila paklena vrućina kakvu 1100 kilometara sjevernije dotad nisam osjetio čak ni za najvrelijih dana. Bio je to ulazak u pećnicu, pakao u kojem me obuzeo tjeskobni osjećaj nemoći da igdje krenem i straha da ne udahnem zrak preduboko.

Godinama kasnije, kada bi ljeti krenuli toplinski valovi, spominjao sam taj atenski udar topline kao ipak najjači dotad.

No proteklih nekoliko ljeta na izlazu iz zgrade u kojoj radim otvaraju se preda mnom pomična vrata i sve češće po završetku posla iskoračim u ovdašnju Atenu. Onaj atenski dan koji sam dugo pamtio, sada bi na mojoj osobnoj listi najužarenijih dana bio tek na desetom, jedanaestom mjestu, dok bi na ovih prvih devet, deset bilo proteklih devet, deset dana. Tako je to. Atena je stigla u Zagreb. Čeka se Dallas.

Kosturi izlaze na vidjelo

Dok ovih dana stižu snimke i slike skoro posve suhih korita Dunava i Drave iz kojih izviruju bombe iz prošlih ratova, kosturi starih brodova i teglenica pa čak i prave kosti mamuta i posmrtni ostaci njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata nađeni na dnu presušenog Dunava u Budimpešti - lako se prisjetiti sličnih prizora od prošlog, pretprošlog i ranijih ljeta. Samo što svake godine ti prizori bivaju drastičniji: vodostaji sve niži, trava i biljke sve usahnutije, a u termometrima alkohol obojan crveno (ne živa) za milimetar-dva viši nego lani.

Prvi toplinski valovi kreću već u proljeće, ali ih ne doživljavamo takvima. Na neki način postajemo poput kuhanih žaba koje uronjene u mlaku vodu ne osjete kada se ona zagrijava i postane kipuća. Tješimo se da će proći i čini nam se da je tako kada ujesen ili u proljeće sada presahnute rijeke nabujaju i izliju se. I sve tako dok sljedeće ljeto ne počne ranije no prije i završi kasnije no ikad. Svima koji to osjete na svojoj koži jasno je da s vremenom nešto debelo nije u redu.

Krajnje vrijeme za prilagodbu

Znamo da će ekstremne meteorološke pojave biti još češće, da će neka područja Hrvatske imati sve veći manjak oborina i da će razina mora rasti. Znamo i da bi trebali prilagođavati tomu glavne djelatnosti koje nam državu održavaju na životu - poljoprivredu i turizam. Znamo da bi u toj prilagodbi na vrijeme trebali urediti tokove rijeka, pokušati zaštiti obalu od daljnje prekomjerne betonizacije i apartmanizacije, zaštititi more od pridošlih invazivnih vrsta u njima, ubrzano ozelenjavati gradove...

Sve se to spominje i u prilično detaljnoj, ali slabo spominjanoj Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu, dokumentu koji je Hrvatski sabor donio 2020. godine.

Valja se nadati da ga nadležni i odgovorni nisu smetnuli s uma i da će ga izvući iz ladice prije nego se ovdje pojave Texas, Kalabrija i Andaluzija.